u bezdan života zaslijepljeno zure
videć tek odraz čovječjih sjena
zbunjenih  tužnih
što s brigama jure.
 
Da nam je samo imati leđa,
prozori misle,
da ponesemo kufere boli
što ljudi nose.

Da nam je imati ruke što rade
da nahranimo gladne,
da nam je imati 
ruke što grle, 
ruke što glade.

Da smo bar ljudi 
što imaju uši,
prozori žude,
mogli bi slušat
tužne i same
zaboravljene ljude.

I  sve što im stvara 
teret na duši, 
sve što ih mori,
sve što ih guši,
samo da barem,
- prozori čeznu -
imamo uši.

Koliko boli,
koliko plača,
i prozore boli
životna drača
što ljudske duše 
zahvaća.

Veliki obzori 
prozora moga
kapima kiše
jer nemaju suze
plaču

gledajuć ljudsku 
zavađenu
braću.