Listajuć albume života,
živimo fotografije
onog što je bilo prije
ili pak kreiramo fantazije -
što je moglo bit, a nije,
što će možda sutra biti
ko da možemo 
na to utjecati.
I kotrljamo to suludo 
Sizifovo breme
gubeći svoje
odbrojano vrijeme.
Gdje je naše sada
u tom kaosu
što u mozgu nam 
vlada?
Umjesto da živimo 
trenutak -
da volimo, 
ćutimo,
dišemo,
mi svoju propast
pišemo
igrajuć se žrtve 
dok pore su nam mrtve
za dodire nježne,
za tople riječi,
za sitne geste
dobrote,
a onda se još  
žalimo 
na svoje živote.
Meni je toga dosta!
Zatvaram album fotografija.
Dopuštam svome tijelu
da životnu radost upija.
I slažem u zbirku života 
trenutak po trenutak
jedno vječno sada.
satkano od sklada
ljubavi  i ljepote.
Dopuštam 
da čuda svoja činiš.
Volim te, živote!